IVICA BUBALO, ESTRADNI MENADŽER IZ SPLITA, ORGANIZATOR THOMPSONOVA KONCERTA KOJI SE PRETVORIO U SUMMIT EKSTREMNE DESNICE

VOLIO BIH DA NIJE BILO USTAŠA

“Na koncertu je bilo i gledatelja s ustaškim oznakama, i to mi smeta. Ali mislim da je takvih bilo jedva stotinjak, makar bih apsolutno volio da ih nije bilo ni toliko. Kad sam vidio ustašku kapu na momcima od šesnaest godina, sve mi je bilo jasno. S tom djecom bi netko morao popričati. Kažem, volio bih da toga nije bilo! Meni je najvažnije da mi se nitko nije miješao u posao niti mi postavljao bilo kakve za-htjeve”

verzija za tisak

Od škole imam srednju ekonomsku, dalje nisam išao. U menadžerstvu sam od sredine sedamdesetih. U ovaj posao sam ušao s nekih 27 godina. U to vrijeme ovim se poslom u čitavoj Hrvatskoj ozbiljno bavio možda samo jedan čovjek. Vrhunce karijere sam dosegnuo u ukupno 14 godina suradnje s Mišom Kovačem. Zahvaljujući njemu sam, zapravo, i ušao u ovaj posao”, kaže Ivica Bubalo, estradni menadžer s 26-godišnjim iskustvom, koji je prošle nedjelje organizirao i Thompsonov koncert na splitskome Poljudu. “Hvala bogu, danas već mogu birati s kim radim, i pritom mi je naročito bitno tko je zapravo izvođač s kojim bih trebao raditi i kakav je on kao čovjek.”

- Ne sumnjamo u to, ali u nekim slučajevima vam je zasigurno važnija zarada, recimo, na Thompsonovu koncertu, za koji ste mogli predvidjeti da će doći do politiziranja, ali ste se ipak prihvatili organizacije?

- Iskreno, mislio sam da će toga biti još više nego što je bilo. Meni je najvažnije da mi se nitko nije miješao u posao niti mi postavljao bilo kakve zahtjeve! Također, morate znati da u svečanoj loži nije bio nijedan političar.

- Nijedan?!

- Dobro, sam je ušao bivši gradonačelnik Ivan Škarić i možda još netko, ne znam sada tko... Okolo ih je bilo dosta, ali to je njihova stvar. Oni nisu bili, koliko je meni poznato, službeno pozvani.

- Čekajte, a one dvije stolice rezervirane za generale Gotovinu i Norca?

- To je bila isključivo Thompsonova ideja i odluka. To je, ipak, njegov koncert. Ja sam radio svoj dio posla. Ja sam sklon zapadnjačkom načinu poslovanja, u kojemu je najvažniji jezik brojki i slova. Možda zvučim sirovo, ali brojke su zakon.

- U redu, ali nisu li vas zasmetale ustaške oznake na majicama i kapama jednog dijela gledatelja, redom odjevenih u crnu odjeću, ako već ne zbog civilizacijskih razloga, onda makar zbog nesuglasja s koncertom bilo koje vrste?

- Jest, smetalo mi je, i zato sam u dogovoru s Thompsonom uoči koncerta izričito tražio da koncert bude u znaku jubileja, deset godina na sceni. Unatoč svemu o čemu govorite, nakon koncerta sam bio sretan kada sam od policije čuo da nije bilo gotovo nikakvih incidenata...

- Zanemarimo li već nabrojene političke ekscese?

- Iskreno rečeno, uvijek sam se micao od politike, a ako baš hoćete, malo se u nju i razumijem.

- Dobro, ali ikonografija ekstremne desnice, odnosno ustaštva, ipak nadilazi okvire politiziranja u demokratskom sustavu? Ne osjećate li potrebu da se, kao organizator, na neki način od toga ogradite?

- Istina, bilo je i toga, vidjeli smo i na HTV-u. Ali mislim da je takvih bilo jedva stotinjak, makar bih apsolutno volio da ih nije bilo ni toliko. Kad sam vidio tu odoru i ustašku kapu na momcima od šesnaest godina, sve mi je bilo jasno. S tom djecom bi netko morao popričati, jer sumnjam da oni uopće znaju o čemu je zapravo riječ. Kažem, volio bih da toga nije bilo!

- Hoćete li nakon ovoga koncerta ipak sugerirati Thompsonu da se, barem u ime nekakve glazbene profilacije svojega izraza, okani amaterskog politiziranja na koncertima?

- Pazite, prije nego što sam ušao u suradnju s Thompsonom, obišao sam petnaestak njegovih koncerata. I ako je suditi po tim koncertima, on nije iskazivao neke političke ambicije. Također, znam da je svjestan da se brojni političari pokušavaju uslikati s njim, ali on i to izbjegava.

- Znate li za Thompsonove radikalne medijske istupe u kojima je znao poručiti i kako “jebe mater Račanu i onome koji je glasao za njega”?

- Ne, teško mi je u to i povjerovati, barem koliko ga poznajem. Nisam ga nikada čuo da psuje. A sad, kakva su njegova politička uvjerenja, nije moja stvar.

- Kako ste zapravo počeli surađivati s Thompsonom?

- Thompson je, kao što znate, započeo s pjesmom “Čavoglave”. Osobno sam bio uvjeren da on od toga ne može dalje. Time si je nametnuo tešku hipoteku, ali je potom ipak uspio napraviti nekoliko lijepih balada. Thompson je, uz Gibonnija, danas jedina prava zvijezda na hrvatskoj estradi, jer nije nastao kao produkt TV-kampanje... Pazite, ja sam ovo ljeto u Splitu radio na organizaciji tri uzastopna jazz-koncerta, i to sa svjetskim imenima. Svake večeri smo imali jedva sedamdesetak posjetitelja. Nažalost. To znači da je pitanje ima li u Splitu uopće publike za takvo što. A kad radim Zečića, Matu Bulića, Doris Dragović, Severinu – sve je puno. Naravno, to ne znači da treba odustati od ostalih projekata, jer bi to bilo žalosno za Split. Znate, žalostan sam kada vidim da se mladi danas zabavljaju slušajući narodnjake. A onda ista ta publika ide na rijetke rock-koncerte, pa na Gibonnija. Jasno mi je da su neki došli i na Thompsona upravo zato što se u gradu ništa ne događa. A zašto recimo i U2 sutra ne bi svirali na Poljudu, jednom od najakustičnijih, ali i najneiskorištenijih stadiona u Europi? U2 ne spominjem tek tako, jer kontakti za iduću sezonu već postoje!

- Kako se nosite s činjenicom da je menadžerstvo uglavnom na lošem glasu?

- Nažalost, u ovom poslu vlada strašan kaos. Postoje neka nepisana pravila, recimo, o nemiješanju u regije koje “pokriva” netko drugi, ali neki se ne drže ni toga. Sve su to stvari koje profesiju dovode na loš glas. Konkurencija je poželjna, ali činjenica je da se danas ovim poslom bave i mnogi ljudi željni brze zarade: mesari, ugostitelji i slični, što samo degradira ovu profesiju. Istina, i na sceni su se pojavili brojni izvođači koji snime jedan spot, nastupe u nekoliko diskoteka, ali onda shvate da je njihova slava imaginarna. I to u pravilu teško podnose.

Izvor: Feral.hr

KAKO ŽIVE ŠTO RADE HRVATSKI GLAZBENI MENADŽERI

Rudarski život u sjeni reflektora

Ne plivamo u novcu niti vozimo skupe automobile, ne živimo u vilama s bazenima - naš je život poput onog u hitnoj službi, objašnjava nam Pero Kozomara koji brine o angažmanu Petra Graše i Jole. Ivica Bubalo, koji se brinuo svojedobno o Miši Kovaču, a danas organizira glazbene događaje u Dalmaciji, tvrdi kako postoje dvije vrste menadžera - oni koji kreiraju projekte i oni koji preprodaju pjevače. Edvin Softić se srami kad ga netko nazove menadžerom, Ozren Kanceljak za svoju tvrtku tvrdi kako nije konkurencija, već nadopuna menadžerima, Branko Paić pak za loše stanje na estradi okrivljuje HTV...

Tko su hrvatski glazbeni menadžeri ili, kako ih neki vole nazivati, izvršni producenti? Kolika im je zarada i kako žive? Na ova i slična pitanja mediji su već pokušavali odgovoriti, ali kako nas uvjeravaju sami menadžeri, krivo, jer oni nisu bogataši pa sukladno tome ne voze ni skupe automobile ni jahte, niti žive u vilama i kupaju se u bazenima. Život im nije nimalo “zvjezdan” kako se to prikazuje.
- Zadovoljan sam svojim primanjima, ali to nije ni blizu onome što se govori. Mediji stvaraju takav dojam da javnost misli da se oko nas vrte milijuni. Tek sam lani nakon 12 godina mukotrpnog rada kupio mali stan, a vozim “opel vectru” staru 10 godina. Neki pjevači imaju bazene, kuće i sve što ide uz to, ali menadžeri ne. Radim po cijeli dan pa otkako u 8 ujutro prolistam Slobodnu i Jutarnji, ne stajem. U 9 sam na kolodvoru, nosim plakate koje autobusom šaljem po cijeloj zemlji, a i vani. Zatim se vraćam u ured i zovem sve one koji nam do tada nisu platili. Zatim usklađujem koncerte, tražim nove gaže za svoje pjevače. Oko 15 sati idem na objed poslije kojega popijem 88. kavu. Onda opet u ured — pripremam ugovore, sređujem administrativne poslove i opet šaljem plakate. Radni dan mi završi oko 22 sata, a onda me netko iz Australije zove u ponoć ili jedan—dva u noći. Ovaj posao je otprilike kao hitna pomoć — objašnjava nam detalje svoga posla Pero Kozomara, estradni menadžer Petra Graše i Jole, dodajući da nije istina da je njegov posao “neradnički” kako se to u javnosti u nekim medijima prezentira.
— Ovo je posao kao, primjerice, posao rudara. Glava mi je puna svega, stalno sam u autu i na telefonu. Puno je nervoze, tu je gomila potrošenih živaca, puno stresa — žali se Kozomara, ali ipak priznaje da mu je ovaj posao ušao u krv, pa je sada prekasno za “prekvalifikaciju”.
Menadžeri i izvršni producenti poznati su javnosti po tome da “podbadaju” jedni druge, nerijetko se koristeći prljavim podmetanjima, a nemali je broj i ljubomornih, pa međuljudski odnosi u atmosferi “krađe” pjevača i nisu na nekoj zavidnoj razini. No, tko su naši menadžeri?

— Ma ima svega tu kod nas. Ja te ljude dijelim na dvije grupe. Jedna su oni ljudi koji svojim novcima i idejama kreiraju projekte i posao, a druga je ona koja samo preprodaje pjevače i ti mi nisu dragi. Ovih zadnjih je 90 posto jer se njihov cijeli posao sastoji u tome da nazovu diskoteku i kažu da, primjerice, Severina zapada toliko i toliko, zatim nju nazovu, zajamče joj 10.000 maraka, potom pošalju plakate i onda uzmu proviziju. I to je to.

To je najlakše zarađeni novac na svijetu i ja se toga grozim. To je posao baba na pazaru i ništa drugo. Takve ljude ne mogu nazvati menadžerom jer njih nije briga kako će koncert biti reklamiran, kako će biti napravljen i masu drugih stvari koje se njih ne tiču. Tiče ih se samo kako uzeti novac. Ja sam prije izvršni producent nego menadžer jer ako radim koncert na stadionu, onda je to moja ideja, moj novac, moja realizacija i sve moje. To je moj posao i ovisno o tome kako ga napravim ovisi hoću li izgubiti ili dobiti — govori nam Ivica Bubalo, poznati hrvatski organizator megadogađaja koji se, među ostalim, dugi niz godina brinuo i o karijeri Miše Kovača.

— Puno se toga promijenilo. Sada pjevači imaju dva mobitela pa ih nekada izravno zovu i ugovaraju koncert. Prije je to bilo nezamislivo jer je dobar pjevač bio institucija. Mi smo u zadnjih 20 godina imali samo tri ili četiri prave zvijezde. Do rata smo imali Mišu Kovača, a od rata Thompsona i Gibonnija, kaže Bubalo, kojega smo pitali zbog čega je izostavio Olivera.

— Ma Oliver ni amo ni tamo ne spada. On u zadnjih deset godina, iskreno rečeno, nije ima pismu. Živi na slavi ondašnjih pjesama Zdenka Runjića prije 15—20 godina. On je možda najbolji vokal, ali... — strogo navodi Bubalo.

Menadžer i izvršni producent Edvin Softić koji je stvarao Tajči, Severinu, Giuliana, Grašu..., a koji se sada bavi stvaranjem novog izvođača, Lane, govori nam kako je pomalo razočaran stanjem na našoj estradi, a i među ljudima koji se bave istim poslom kao i on.
— Kad me netko nazove menadžerom, onda se malo toga i sramim. Menadžer je po meni u Hrvatskoj osoba koja je posrednik između diskokluba i izvođača, a za što uzima postotak. S druge strane, izvršni producent kao što sam ja čovjek je koji stane od samog početka iza djevojke koja ima 18 godina, primjerice Tajči, i gradi njezin put i život i sudjeluje s njom u svemu. Što se tiče Lane, ja sam već dugo u ovom poslu da znam što Lana ima u sebi. Mi smo tom projektu studiozno pristupili pa smo, što na imageu, što u studiju, radili šest—sedam mjeseci. Mislili smo da je najbolji način da pokažemo njezin talent na jednoj promociji, jer nema više sistema po kojemu se izbaci jedna pjesma pa se dodvoravate urednicima na radiju i televiziji da je “vrte”, pa onda druga i tako... U hitu HTV—a nekada slušam pjesme izvođača koje prvi put vidim i pitam se odakle su došli i tko su. To je srozalo našu estradu. Oko nekih možda i kvalitetnih pjevača nekada se skupljaju ljudi koji samo vide korist i interes. U ovom poslu također i svatko svakoga laže. Ovaj govori da ima devet gaža, ovaj 17... — kaže Softić, dodajući da nema baš puno ljudi koje on poštuje u ovome poslu jer većina menadžera samo se briga kako zaraditi svojih deset posto i kako što veći broj diskoteka staviti pod svoju kontrolu.
— Registriran sam, imam tvrtku koja se bavi poslovnim savjetovanjem i komunikacijskim konzaltingom. Osim za estradu radim i za ostale brojne tvrtke, a pjevačima vodim politiku ugovaranja poslova, diskografiju, sponzorstva, medijske nastupe, projekte i sve ostalo. To sve radim s Gibonnijem u posljednjih pet godina, a s Oliverom povremeno radim velike projekte, pa tako spremamo njegove koncerte u zagrebačkom Domu sportova i Ljubljani. Kada ja nešto radim, u to moram biti siguran, a radim samo velike projekte. Glazbenike tretiram kao što tretiram i druge velike kompanije koje traže moje usluge — govori nam Ozren Kanceljak koji je uveo novu vrstu organiziranja poslova na estradi, a po zapadnjačkim metodama.
— Na ovaj način, kako ja to radim, to nitko ne radi. Ja nisam konkurencija menadžerima, već samo nadopuna — kaže Kanceljak koji nam otkriva da se zarade mogu kretati od minimalnih deset pa do 30 ili čak i 50 posto, s obzirom na ulog pojedinog izvršnog producenta ili ulagača.
Branko Pajić koji pod svojom “kapom” ima Dražena Zečića, Jasmina Stavrosa, Danijelu, a preuzeo je i organizaciju turneje Mate Bulića, govori nam da u Hrvatskoj ima petnaestak profesionalaca menadžera, dok Pavao Podolski, menadžer Parnog valjka, navodi da ni svi od tih 15—ak menadžera ne mogu dobro živjeti jer iako mediji pišu o velikim bogatstvima i zaradama, ako se nema jakog izvođača s kojim se može puno raditi, onda se svaštari sa svim i svakim, a posao menadžera postane prilično stresan i kratkotrajan. Spomenuti Pajić nam govori da je HRT najviše kriv za ovakvu situaciju na estradi jer umjesto da se potiče domaću industriju glazbe, forsiraju se strani izvođači i na taj način, umjesto financiranja hrvatskih zvijezda, financiraju se stranci. Uz to što se menadžeri prepiru tko ima više nastupa, te tako i sami podgrijavaju teze da su im zarade, malo je reći milijunske, sukobi nastaju kada dođe ljeto. Naime, većina ih očekuje da će dolaskom toplijih dana doći bolji dani za estradu pa u ono malo diskoteka koje rade “sezonski” nastoje pošto—poto utrpati i svoje izvođače željne brze ljetne zarade.

Instant zvijezde

Ivica Bubalo osvrnuo se i na sve veću produkciju instant- -zvijezda, za koje nikada nitko nije čuo, a odjednom se pojavljuju na naslovnicama tiskovina.
— To je produkt zagrebačke bolesti jer takvo nešto iz Splita nikada neće doći. Iz Splita, kada nešto krene, to ima svoj razlog, svrhu, cilj, cijeli svoj put koji je osmišljen. Netko u Zagrebu u džepu ima 20.000 maraka pa kaže: “Amo stvorit zvijezdu”. To je zagrebačka bolest jer se to može dogoditi samo gore. Oni iz nemoći ne znaju što bi — kaže Bubalo, kojemu je, kako navodi, iznimno žao što su iz ovog posla otišla dva mlada, ali iznimno talentirana čovjeka, Karlo Ružić koji se otisnuo u ekstremne poslove i Vicencije Blagaić koji organizira sajmove, a nakon što su uvidjeli kakav je ovaj posao. Bubalo dodaje da on poznaje u Hrvatskoj tek tri ili četiri čovjeka koji dobro rade poslove vezane uz estradu i mogu od toga dobro živjeti.

Izvor: Slobodna Dalmacija